Biti društveno aktivan u Republici Srpskoj doslovno znači biti budala. Obično će reći:
„Ma on nema ništa drugo u životu da radi nego da tipka po internetu, dosadno mu, pusti ga.“
Na moju sreću, takvih (društveno aktivnih) ipak ima. Nažalost, u malom broju, ali oni postoje. Možemo da imamo
bar neku nadu da će društveni i građanski aktivizam u skorijoj budućnosti biti zastupljeniji,
prije svega među mladima. Nada je, znam, slaba, ali ipak postoji.
U svjetlu događaja oko „rampe koja (ni)je podijelila Banjalučane“, kako jedne domaće
novine prenesoše, htio bih i ja da kažem par riječi kao neko ko sa dolaskom lijepog vremena
vrlo često šeta na Banj Brdo (u daljem tekstu Šehitluke). Na one Šehitluke na kojima su ranije
zabranili kretanje motornih vozila radi bezbjednosti pješaka, na te iste na koje sada žele da
dopuste automobile.
Izgleda da sigurnost pješaka više nije u modi. Šehitluci su u prošlosti zaista bili sve
samo ne odmorište i rekreativna zona i desilo se nekoliko saobraćajnih nesreća sa teškim
posljedicama. Poslije te zabrane, nekoliko godina kasnije, zabranjuje se i kretanje bicikla što
je dovelo do nekih manjih protesta, ali složiću se da ova odluka takođe ima smisla (mada sam
i sam ponekad poželio da se provozam do spomenika). Za sve ovo vrijeme, za tih 13 godina
čini mi se, Šehitluci postaju prava i jedina rekreativna zona u gradu (Park M. Stojanović to
nije) gdje za vrijeme lijepih dana možemo sresti stotine rekreativaca i sportista koji treniraju,
trče, koriste teretanu u prirodi i ono što je još bitnije stotine najobičnijih ljudi koji su izašli sa
porodicom da šetaju! U vremenu kada su internet, telefoni, tableti i kafana glavna
preokupacija mladih ljudi, Šehitluci su jedina mirna prirodna oaza u gradu, Šehitluci su pluća grada! I onda se odjednom pokreće pitanje „vraćanja“ automobila na Šehitluke. Naravno
Republika Srpska, tj. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je uređena na demokratskim
principima (ili bi bar trebala da bude) i svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, pa tako i
onaj koji smatra da automobilima treba dozvoliti saobraćaj ali i onaj koji smatra da
automobili nemaju tu svoje mjesto.
O samom tekstu u kojem je spomenuta inicijativa, a koji nemam ni vremena ni volje
da sada ponovo tražim i kopiram, a prenijeli su ga mnogi web portali, htio bih da kažem par
riječi.
Htio bih da se pozabavim argumentima za i protiv.
1. Borci NOB-a žele na spomenik
Drugi svjetski rat je bio od 1941. do 1945. godine, tako da nekim logičnim
razmišljanjem dođemo do zaključka da borci NOB-a nisu mogli biti rođeni prije 1930. godine
( i to je premlado), a onda prostom matematikom dođemo do toga da ti ljudi danas imaju 85
godina (ako su živi). Ovdje je pravo pitanje da li borci NOB-a imaju svoje automobile, da li
su u stanju da voze i da li sebi uopšte mogu da priušte automobile od svojih pozamašnih
penzija kojima su nagrađeni za njihov doprinos društvu. A da, za njih imamo mini bus, ali o
tome kasnije....
2. Turisti posjećuju zatvoreni, ruinirani, spomenik
Naredna kategorija koja želi na Šehitluke su turisti. Ta „brojna grupa ljudi“ koja svake
godine posjećuje Banjaluku je izrazila želju da idu na brdo autom ili da ih prevozi mini bus!?U redu, priznaćemo da je to moguće; istina, teško moguće ali ipak moguće. Ali 'ajde da onda
vidimo šta oni žele da vide na Šehitlucima. Teretanu u prirodi? Poljanu na Trešnjiku? Ili
možda ruinirani zatvoreni spomenik do kojeg je opasnost doći jer stepenice koje vode do
njega otpadaju, a onaj ko dođe dolazi tu na sopstvenu odgovornost. Taj spomenik je zatvoren
već više od 20 godina!
3. Penzioneri u automobilskom pohodu na brdo
Treća grupa koja želi na Šehitluke autom po ovom tekstu su penzioneri. Možda bi bilo
pametnije da se gradska vlast bavi pitanjem kako penzionere osloboditi ovih povećanja cijena
vode i odvoza smeća, ali dobro, oni valjda znaju šta rade. U redu, postoji neki određen broj
penzionera koji bi da vide ruinirani zatvoreni spomenik na vrhu Šehitulka, njih recimo 15. Ne
mislite da je lakše izdati dozvolu za njih 15 da im se omogući prolazak do spomenika ili
Trešnjika ličnim automobilom (ako ga imaju)? Mislim da niko normalan ne bi digao svoj glas
protiv toga. Isto se odnosi i na RVI ili ljude sa posebnim potrebama i svako ko bi bio protiv
takvih dozvola treba da se zapita!
4. Mini bus
Kao moguće rješenje je predložen mini bus koji bi svakodnevno prevozio ljude do
spomenika!? Ne shvatam baš ekonomsku opravdanost mini busa obzirom da su ciljne grupe
koje bi se prevozile mini busom borci NOB-a, penzioneri i turisti kojih u Banjaluci uglavnom
nema, a pretpostavljam da bi se mini bus plaćao, zar ne? Znači, imamo borce NOB-a i
penzionere kojima su i tri konvertibilne marke naučna fantastika, jer dok ti isti ljudi poplaćaju
sve režije, dok kupe koru hljeba, nažalost, nemaju vremena razmišljati o Šehitlucima i mislim
da je krajnje neukusno pričati o njihovim turističkim izletima. Banjaluku takođe posjeti i
zanemariv broj turista, a sa druge strane imamo ogroman broj rekreativaca, sportista i
ljubitelja prirode koji pješače i trče, a vi hoćete mini bus svaki dan i vikendom nekoliko puta
dnevno!? Smisao svega je?
Gospodo draga, poenta odlaska na Šehitluke nije vožnja autobusom niti autom do
vrha, poenta je pješačenje, trčanje, vježbanje i boravak u prirodi! Na stotine ljudi je već ovog
proljeća bilo na Šehitlucima i nisu čekali ispred rampe moleći da ih poveze neko ko ima
dozvolu da ode gore. Oni su šetali!
Ako bi se razmatrao vaš zahtjev (što je opet sasvim legitimno) morala bi da da se
uradi studija,zar ne? Anketa među građanima? Referendum? Uostalom, ima li mjesta da se
dva auta ili mini bus i auto mimoiđu na putu do spomenika, a da su u isto vrijeme pješaci
sigurni? Ako nema mjesta, da li se saobraćajnica može proširiti i da li u gradskom budžetu
ima sredstava za tako nešto? Ako ima da li je to veći prioritet od mosta u Česmi (mosta na
Vrbasu)? Ili jednostavno računate na to da kada pustite saobraćaj pješaka više neće biti.
Takođe, u isto vrijeme želite da zabrana za bicikliste, ljude koji su rekreativci ili
sportisti, ostane, ali automobilski saobraćaj je vam je u redu!?
Neću da ulazim u to da li su penzioneri, turisti i NOB-ovci stvarni razlog inicijative
koja je pokrenuta ili je to možda sasvim nešto drugo, ali valjda ovaj narod, valjda građani Banjaluke mogu da izraze svoje mišljenje, daju svoj sud o ovom pitanju. Raspišimo
referendum, pa ako narod kaže da auta mogu da ja voze gore ću prvi poštovati volju naroda.
Ako ove tri grupe koje sam do sada već par puta pomenuo nisu stvarni razlog
inicijative možda bi mogli doći do alternativnog rješenja. Od bazena u Šeheru do motela
napravite žičaru ili uspinjaču,u podnožju parking i ko želi gore iz bilo kog razloga eto ga! A u
perspektivi ovo je sigurno bolja ideja nego mini bus.
ZA KRAJ
Draga gospodo, u ovom gradu opšti interesi građana se ne uvažavaju (skoro) nikada.
Čak je i muzički paviljon u parku Petar Kočić pretvoren u običnu kafančugu, a sada bi i od
Šehitluka nešto slično.
Šehitluci su jedina rekreativna zona u gradu, jedina oaza mira gdje se
građani Banjaluke mogu odmoriti, nadisati svježeg vazduha, uživati u prirodi. Jedina oaza u
kojoj nema automobilskog saobraćaja od kojeg u gradu nemamo gdje pobjeći. U cijeloj
Evropi u trendu je promocija zdravog života, dolaska poslanika i funkcionera na posao
biciklom, a vi želite autom na Šehitluke! Poštovana gospodo, vi koji ste u Gradskoj skupštini
ćete sigurno u budućnosti da odlučujete o ovom pitanju, molim vas da poslušate glas naroda, a
ako niste sigurni šta narod želi, raspišite referendum pa da glasamo!
Na samom kraju ali ništa manje bitno, u tekstu je navedeno da je plaćanje portira
bacanje para. Ja bih prije plaćao portire nego gradske službe koje ne slušaju glas naroda.
Lijep pozdrav
P.S. Prije nego što sam klikuno ''publish'' na web portalima pojavi se tekst o Đokovićima kao potencijalnim vlasnicima restorana (mada se ovdje radi o penzionerima i turistima, zar ne?). Da li to nešto mijenja situaciju? Da li sada treba da dozvolimo autima prolaz? Da li to znači da nam više ne treba rekreativna zona ? Najpoštenije, neka narod kaže ...
Нема коментара:
Постави коментар