среда, 05. август 2015.

Moja lična oluja

     Od sredine juna do danas u ''regionu'' slušamo samo priče o ratu. Došla nam ta 20. godišnjica masovne histerije. Ubijanja i klanja, istjerivanja iz kuća, paljenja, silovanja i druge društvene igre dojučerašnjih komšija, prijatelja pa i braće i sestara postala su naša svakodnevica. Na površinu bosanske i ''regionske'' kaljuge isplivali su najniži oblici života, beskičmenjaci čovječanstva.
     Tada, 5.8.1995. igrao sam se u dvorištu moje pokojne bake (Hrvatice) kada je neko rekao da je ''pao'' Knin i kao i svako dijete (imao sam 11 godina) u to vrijeme, koje nije ništa znalo o ratu uzviknuo sam : ''Ako su oni osvojili Knin, mi ćemo Zagreb''smatrajući, valjda, da ćemo pokazati ko je galvni Baja u raji...  U suštini nisam ni sam znao šta je značilo da je pao Knin, a još manje sam znao šta je trebalo da znači da će pasti i Zagreb...
U narednim danima stvari će postati jasnije kada su se u moj grad počele slijevati nepregledne kolone ljudi na traktorima, automobilima i svim mogućim prevoznim sredstvima. Pogledi zagledani u daljinu, ljudi bez ikakvog pojma o vremenu i mjestu gdje se nalaze, poderani, gladni i žedni. S obzirom da je moja baka živjela sama u Budžaku (deda je umro 1991.) u kojem su uglavnom živjeli Hrvati , porodica i ja smo većinu vremena provodili tamo tih dana, iz straha da se nešto ne desi. Naime, u kasarnu Kozara u Budžaku primane su izbjeglice iz Krajine i dijelova Bosne koji su padali kao kule od karata... Sjećam se da je neko od mojih u namjeri da bar nekome pomogne, otišao u kasarnu i kući doveo dvije žene i jednog čovjeka koji su izbjegli iz Knina i ostavili sve svoje odlazeći u nepoznato.... Zadržali su se kod nas par dana i nastavili svoj put u negdje ... ili nigdje ...
Za to vrijeme u Budžaku su počela masovna maltretiranja i istjerivanaj Hrvata iz svojih kuća, u kojima su vijekovima živjeli, kao što su i Srbi iz Krajine živjeli na svojim ognjištima. Brat je bio svjedok kako jedan ''junak'' puca na maminog brata od strica, želeći da prisvoji njegovu kuću jer mu se može, Tada mamina strina bježi kod nas i sakriva se u bakinoj kući do odlaska u Hrvatsku, a kasnije i u Njemačku. Bili su to zaista grozni dani ili je to bio početak groznih dana, više ni sam ne znam. Baka, u cijelom tom ludilu odlazi kod sina u Hrvatsku. Prvo busom za Srbac, pa preko Davora nekakvom skelom dalje. Kolone autobusa od Veterinarskog zavoda vozile su preostale Hrvate koji su ''prirodnom selekcijom'' morali da napuste svoje domove, baš kao prethodno Srbi iz Krajine. Ispratili smo baku i sjećam se da sam tada plakao kao malo kada u životu, totalno preplašen od svih stvari koje su se dešavale. U narednom periodu moji odluče da opet prime nekoga u kuću, da bi pomogli ljudima a i da bi sačuvali kuću jer nismo u isto vrijeme mogli biti i u stanu u Boriku i u kući u Budžaku, a u protivnom neko bi je već prisvojio. I primišmo tako ''ljude'' zbog kojih u svoju kuću nismo mogli ući narednih 5 godina, jer su je oni prepisali na sebe tvrdeći da je deda ''pobjegao'' iz Banja Luke. Jeste, bili su u pravu, samo deda je pobjegao još na početku rata, ali na onaj svijet...

Vrijeme koje dolazi je bilo vrijeme neizvjesnosti i straha čak i kod nas klinaca, mada tek nekoliko godina kasnije sam saznao da su nam koferi bili spremni, onoga dana kada su Hrvati došli do Bočca da krenemo u koloni kao što je krenulo 200 000 ljudi iz Krajine.
Srećom, stvari su tu negdje stale i nekako se to ludilo završilo ili stopiralo bar na neko neodređeno vrijeme...
200 000 ljudi samo iz Krajine je napustilo svoja ognjišta, i šta god neko da kaže, oni ih nisu napustili iz svog hira već zato što su strahovali za svoje živote, potpuno opravdano. Sa druge strane postojao je broj onih, koji su dolazeći smatrali da imaju pravo da isto to urade Hrvatima. Oko za oko ... Strašna vremena ..

Posljedice svega su i danas užasne, a 20 godina poslije uz smrt i razaranje koje je donio rat, najteža posljedica je onaj šljam, oni beskičmenjaci koji su devedesetih isplivali na površinu i nikako da se vrate u svoje blato i mulj...

I dosta više o ovome, šta mislite da počenmo živjeti ? Konačno...

Нема коментара:

Постави коментар