S jeseni, kada već lišće poodmaklo
opadne sa drveća, sa nekoliko mjesta prema vrhu brda pruža se lijep
pogled na (lijep) grad. I dok tako trčkaram ka vrhu, zastanem na
jednom od tih vidikovaca, izvadim slušalice iz uha i pogledam ka
njemu. ''Lijep grad'' – pomislim. Onda, negdje u srcu grada shvatim
da iz magle izranjaju dvije kule, pa me uhvati neka jeza i
pomislih da sam na putu za Mordor. Vratih slušalice u uho i sa nelagodom nastavih
da trčim prema vrhu ...
Tu i tamo sretnem
ljude koji se već vraćaju sa vrha užurbanm koracima, gledajući na
sat i žureći na posao. Poneki entuzijasta me prestigne,
a desi se da i ja budem brži od nekoliko (vjerovatno) penzionera. U
svakom slučaju, uz i niz brdo ovo rano novembarsko jutro trči mnogo
duša...
Nekoliko dana prije
bilo ih je mnogo više. Kažu gledali predstavu! Gledali komediju!
A vjerovatno bi i bila
komedija da sve ovo već odavno nije tužno.
U jednom momentu
telefon izgubi frekvenciju radija koji sam slušao i ostadoh sam sa
svojim mislima da se borim. Ali nikako iz glave da izbacim taj Mordor
i tu Družinu prstena. Prije neki dan slušam kako će ''Igra
prestola'' imati srećan ali gorak kraj, jer kao što pisac reče, ne
možete uraditi veliku stvar i da život nastavite da vodite na isti
način. ''Pogledajte Froda'' – reče on.
O čemu ja zapravo
razmišljam, pitaš se dok čitaš ovaj blog ?
Razmišljam kako živim
u zemlji bez perpsektive, zemlji u kojoj mladi čovjek ne može da
uspije sam, osim ako nema želudac da duboko zagazi u političku
kaljugu. Razmišljam kako živim u zemlji u kojoj mladi i obrazovani
ljudi žele da bježe van. O zemlji u kojoj nam se kao lideri
omladine (a i ne samo omladine) nameću vječni studenti, ponavljači, studenti sa kupljenim
diplomama, mamini i tatini sinovi koji iz dobro ušuškanih kreveta
pričaju o našim pravima. Nastavaljam da razmišljam o gradu koji
nema kulturnu scenu (a o tome sam već pisao), razmišljam o gradu u
kojem će sport uskoro biti na amaterskim granama ako već i nije ...
I teško mi. Nije mi
svejedno. Oduvijek sam učen da je ovaj grad nešto posebno, da
njegova zvijezda sija drugačije. Zbog toga se i vratih iz
inostranstva ... Greška. Tačka.
Odjednom mi se misli
vratiše na pozorišnu predstavu, na komediju ... Možda ipak ima
nade ? Možda predstava nešto promjeni. Možda ovih ''par hiljada
plaćenika'' konačno pokaže svoj glas. Možda ovi mladi ljudi ipak
pokažu da su živi, da se na njih može računati i da nije sve tako crno. Možda Mordor postane Rivendal, ali šta će biti sa
Frodom ?
U našem gradu građani
plešu kako političari sviraju već godinama. Političari služe
samo sebi i eventualno svojim gospodarima moći, ne shvatajući da su
ustvari odgovorni onima koji su ih izabrali. Već godinama se nije
pojavio političar koji je ''ušao'' u politiku da bi narodu bilo
bolje... Nije bitno da li se on zove ovako ili onako, da li pripada
ovoj ili onoj partiji, bitno je da shvate da su oni tu zbog naroda, a
ne zbog svoji ličnih interesa.
Znam, reći će :
''Kakve veze brdo ima sa ovim'' ? E, pa dragi moji ima. Te kvazi
političare građani Banjaluke su, valjda prvi put, natjerali da ih
bar čuju ako ne i poslušaju. Jasno je da se boje da će izgubiti
glasove na narednim izborima, ali ako narod poslušaju samo zbog
toga, dobro je za početak.
Ljudi moraju uzeti
stvari u svoje ruke i reći u kakvom gradu žele da žive, a oni
moraju da ih poslušaju jer samo tako ćemo uspjeti da se izborimo za ono što nam pripada a to je naš grad.
Jedno, za nas veliko, brdo. Jedno, za nas, veliko igralište. Neka to bude početak građanske
pobjede nad samovoljom pojedinaca.
Recimo ne saobraćaju
na brdu, recimo ne gradnji na dječijem igralištu.
Ovo je naš grad i
uredimo ga po sebi. Živjeli !