среда, 11. новембар 2015.

Dok Mordor izranja iz magle ...

     S jeseni, kada već lišće poodmaklo opadne sa drveća, sa nekoliko mjesta prema vrhu brda pruža se lijep pogled na (lijep) grad. I dok tako trčkaram ka vrhu, zastanem na jednom od tih vidikovaca, izvadim slušalice iz uha i pogledam ka njemu. ''Lijep grad'' – pomislim. Onda, negdje u srcu grada shvatim da iz magle izranjaju dvije kule, pa me uhvati neka jeza i pomislih da sam na putu za Mordor. Vratih slušalice u uho i sa nelagodom nastavih da trčim prema vrhu ...
Tu i tamo sretnem ljude koji se već vraćaju sa vrha užurbanm koracima, gledajući na sat i  žureći na posao. Poneki entuzijasta me prestigne, a desi se da i ja budem brži od nekoliko (vjerovatno) penzionera. U svakom slučaju, uz i niz brdo ovo rano novembarsko jutro trči mnogo duša...
Nekoliko dana prije bilo ih je mnogo više. Kažu gledali predstavu! Gledali komediju! 
A vjerovatno bi i bila komedija da sve ovo već odavno nije tužno.
U jednom momentu telefon izgubi frekvenciju radija koji sam slušao i ostadoh sam sa svojim mislima da se borim. Ali nikako iz glave da izbacim taj Mordor i tu Družinu prstena. Prije neki dan slušam kako će ''Igra prestola'' imati srećan ali gorak kraj, jer kao što pisac reče, ne možete uraditi veliku stvar i da život nastavite da vodite na isti način. ''Pogledajte Froda'' – reče on.
O čemu ja zapravo razmišljam, pitaš se dok čitaš ovaj blog ?
Razmišljam kako živim u zemlji bez perpsektive, zemlji u kojoj mladi čovjek ne može da uspije sam, osim ako nema želudac da duboko zagazi u političku kaljugu. Razmišljam kako živim u zemlji u kojoj mladi i obrazovani ljudi žele da bježe van. O zemlji u kojoj nam se kao lideri omladine (a i ne samo omladine) nameću vječni studenti, ponavljači, studenti sa kupljenim diplomama, mamini i tatini sinovi koji iz dobro ušuškanih kreveta pričaju o našim pravima. Nastavaljam da razmišljam o gradu koji nema kulturnu scenu (a o tome sam već pisao), razmišljam o gradu u kojem će sport uskoro biti na amaterskim granama ako već i nije ...
I teško mi. Nije mi svejedno. Oduvijek sam učen da je ovaj grad nešto posebno, da njegova zvijezda sija drugačije. Zbog toga se i vratih iz inostranstva ... Greška. Tačka.
Odjednom mi se misli vratiše na pozorišnu predstavu, na komediju ... Možda ipak ima nade ? Možda predstava nešto promjeni. Možda ovih ''par hiljada plaćenika'' konačno pokaže svoj glas. Možda ovi mladi ljudi ipak pokažu da su živi, da se na njih može računati i da nije sve tako crno. Možda Mordor postane Rivendal, ali šta će biti sa Frodom ?
U našem gradu građani plešu kako političari sviraju već godinama. Političari služe samo sebi i eventualno svojim gospodarima moći, ne shvatajući da su ustvari odgovorni onima koji su ih izabrali. Već godinama se nije pojavio političar koji je ''ušao'' u politiku da bi narodu bilo bolje... Nije bitno da li se on zove ovako ili onako, da li pripada ovoj ili onoj partiji, bitno je da shvate da su oni tu zbog naroda, a ne zbog svoji ličnih interesa.
Znam, reći će : ''Kakve veze brdo ima sa ovim'' ? E, pa dragi moji ima. Te kvazi političare građani Banjaluke su, valjda prvi put, natjerali da ih bar čuju ako ne i poslušaju. Jasno je da se boje da će izgubiti glasove na narednim izborima, ali ako narod poslušaju samo zbog toga, dobro je za početak.
Ljudi moraju uzeti stvari u svoje ruke i reći u kakvom gradu žele da žive, a oni moraju da ih poslušaju jer samo tako ćemo uspjeti da se izborimo za ono što nam pripada a to je naš grad.
Jedno, za nas veliko, brdo. Jedno, za nas, veliko igralište. Neka to bude početak građanske pobjede nad samovoljom pojedinaca.
Recimo ne saobraćaju na brdu, recimo ne gradnji na dječijem igralištu.

Ovo je naš grad i uredimo ga po sebi. Živjeli !

Нема коментара:

Постави коментар