Moja lična oluja

     Od sredine juna do danas u ''regionu'' slušamo samo priče o ratu. Došla nam ta 20. godišnjica masovne histerije. Ubijanja i klanja, istjerivanja iz kuća, paljenja, silovanja i druge društvene igre dojučerašnjih komšija, prijatelja pa i braće i sestara postala su naša svakodnevica. Na površinu bosanske i ''regionske'' kaljuge isplivali su najniži oblici života, beskičmenjaci čovječanstva.
     Tada, 5.8.1995. igrao sam se u dvorištu moje pokojne bake (Hrvatice) kada je neko rekao da je ''pao'' Knin i kao i svako dijete (imao sam 11 godina) u to vrijeme, koje nije ništa znalo o ratu uzviknuo sam : ''Ako su oni osvojili Knin, mi ćemo Zagreb''smatrajući, valjda, da ćemo pokazati ko je galvni Baja u raji...  U suštini nisam ni sam znao šta je značilo da je pao Knin, a još manje sam znao šta je trebalo da znači da će pasti i Zagreb...
U narednim danima stvari će postati jasnije kada su se u moj grad počele slijevati nepregledne kolone ljudi na traktorima, automobilima i svim mogućim prevoznim sredstvima. Pogledi zagledani u daljinu, ljudi bez ikakvog pojma o vremenu i mjestu gdje se nalaze, poderani, gladni i žedni. S obzirom da je moja baka živjela sama u Budžaku (deda je umro 1991.) u kojem su uglavnom živjeli Hrvati , porodica i ja smo većinu vremena provodili tamo tih dana, iz straha da se nešto ne desi. Naime, u kasarnu Kozara u Budžaku primane su izbjeglice iz Krajine i dijelova Bosne koji su padali kao kule od karata... Sjećam se da je neko od mojih u namjeri da bar nekome pomogne, otišao u kasarnu i kući doveo dvije žene i jednog čovjeka koji su izbjegli iz Knina i ostavili sve svoje odlazeći u nepoznato.... Zadržali su se kod nas par dana i nastavili svoj put u negdje ... ili nigdje ...
Za to vrijeme u Budžaku su počela masovna maltretiranja i istjerivanaj Hrvata iz svojih kuća, u kojima su vijekovima živjeli, kao što su i Srbi iz Krajine živjeli na svojim ognjištima. Brat je bio svjedok kako jedan ''junak'' puca na maminog brata od strica, želeći da prisvoji njegovu kuću jer mu se može, Tada mamina strina bježi kod nas i sakriva se u bakinoj kući do odlaska u Hrvatsku, a kasnije i u Njemačku. Bili su to zaista grozni dani ili je to bio početak groznih dana, više ni sam ne znam. Baka, u cijelom tom ludilu odlazi kod sina u Hrvatsku. Prvo busom za Srbac, pa preko Davora nekakvom skelom dalje. Kolone autobusa od Veterinarskog zavoda vozile su preostale Hrvate koji su ''prirodnom selekcijom'' morali da napuste svoje domove, baš kao prethodno Srbi iz Krajine. Ispratili smo baku i sjećam se da sam tada plakao kao malo kada u životu, totalno preplašen od svih stvari koje su se dešavale. U narednom periodu moji odluče da opet prime nekoga u kuću, da bi pomogli ljudima a i da bi sačuvali kuću jer nismo u isto vrijeme mogli biti i u stanu u Boriku i u kući u Budžaku, a u protivnom neko bi je već prisvojio. I primišmo tako ''ljude'' zbog kojih u svoju kuću nismo mogli ući narednih 5 godina, jer su je oni prepisali na sebe tvrdeći da je deda ''pobjegao'' iz Banja Luke. Jeste, bili su u pravu, samo deda je pobjegao još na početku rata, ali na onaj svijet...

Vrijeme koje dolazi je bilo vrijeme neizvjesnosti i straha čak i kod nas klinaca, mada tek nekoliko godina kasnije sam saznao da su nam koferi bili spremni, onoga dana kada su Hrvati došli do Bočca da krenemo u koloni kao što je krenulo 200 000 ljudi iz Krajine.
Srećom, stvari su tu negdje stale i nekako se to ludilo završilo ili stopiralo bar na neko neodređeno vrijeme...
200 000 ljudi samo iz Krajine je napustilo svoja ognjišta, i šta god neko da kaže, oni ih nisu napustili iz svog hira već zato što su strahovali za svoje živote, potpuno opravdano. Sa druge strane postojao je broj onih, koji su dolazeći smatrali da imaju pravo da isto to urade Hrvatima. Oko za oko ... Strašna vremena ..

Posljedice svega su i danas užasne, a 20 godina poslije uz smrt i razaranje koje je donio rat, najteža posljedica je onaj šljam, oni beskičmenjaci koji su devedesetih isplivali na površinu i nikako da se vrate u svoje blato i mulj...

I dosta više o ovome, šta mislite da počenmo živjeti ? Konačno...

Volovi i druga stoka . . .

Volovi ovo, volovi ono. . . Zadnjih petnaestakak dana ko o čemu, građani Banjaluke o grbu grada. Izgleda da u Banjaluci godinama nije bilo bitnije teme od ovih volova. Pa kad svi komentarišu, evo i ja da kažem nešto. Meni se grb dopada! Mislim, onako estetski, stvarno mi je lijep. A da li se identifikujem sa grbom, e to je već drugo pitanje... Ako pričamo o bikovima iz Kočićevih pripovjetki, pa recimo da to mogu razumjeti jer većeg pisca od Kočića mi nemamo. Meni više smeta što nema zelenog Vrbasa (šta god da neko mislio o zelenoj boji). Znači, što se tiče identifikacije i poistovjećivanja, meni se svašta nešto u Republici Srpskoj i BiH ne dopada, ali guram dalje, pa ću tako sažvakati i ove bikove i sivi Vrbas. 

Ali stani! O čemu mi to pričamo?

Čini se da se danas u Banjaluci baš dobro živi. Jer, kako drugačije okarakterisati grad u kojem je najveći problem izgled grba. Od svih mogućih nebuloza, gluposti (da ne koristim jače riječi) i tuge koja nas snalazi narodu je najbitniji grb!? Na poskupljenje vode i komunalija niko skoro nije ni trepnuo, nije se čula graja i žamor, al' zato grb... 

Gledam i čitam ovih dana priču o utopijskom Beogradu na vodi, pa nešto kontam, oni bar imaju nekakvu viziju, čak iako je vizija za dnevno-političke potrebe, a ja se ne mogu baš nešto sjetiti da sam nekada čuo da neko kaže Banjaluka će za 10-20 godina izgledati tako i tako...  Imamo li mi plan kako želimo da nam izgledaju Narodno pozorište, Narodni muzej i Banski dvor za 10 godina? Imamo li plan kako da za 10 godina ostvarimo i otvorimo operu, balet ili filharmoniju u našem gradu? Postoji li plan kako da privučemo strane investitore, ozbiljne ulagače? Postoji li plan kako da turiste u ozbiljnom broju dovedemo u naš grad? Imamo li mi ikakav plan? Poenta svega je da dobiješ svoj četvorogodišnji mandat, da sjedneš u fotelju i jašeš. Da primaš svoju platu, uhljebiš koga mozeš i dalje jaseš ovaj narod koji više nije ni napćen ni jadan već gluv i slijep na sve što mu se radi. I onda gle čuda! Pojaviše se volovi i pažnja sa svih realnih problema se preseli na drugu stranu.

Na kraju ispade da smo okruženi samo i isključivo volovima.

Stokom!

Građanski aktivizam ili dok idem autom na Šehove

Biti društveno aktivan u Republici Srpskoj doslovno znači biti budala. Obično će reći: „Ma on nema ništa drugo u životu da radi nego da tipka po internetu, dosadno mu, pusti ga.“ Na moju sreću, takvih (društveno aktivnih) ipak ima. Nažalost, u malom broju, ali oni postoje. Možemo da imamo bar neku nadu da će društveni i građanski aktivizam u skorijoj budućnosti biti zastupljeniji, prije svega među mladima. Nada je, znam, slaba, ali ipak postoji.

 U svjetlu događaja oko „rampe koja (ni)je podijelila Banjalučane“, kako jedne domaće novine prenesoše, htio bih i ja da kažem par riječi kao neko ko sa dolaskom lijepog vremena vrlo često šeta na Banj Brdo (u daljem tekstu Šehitluke). Na one Šehitluke na kojima su ranije zabranili kretanje motornih vozila radi bezbjednosti pješaka, na te iste na koje sada žele da dopuste automobile. Izgleda da sigurnost pješaka više nije u modi. Šehitluci su u prošlosti zaista bili sve samo ne odmorište i rekreativna zona i desilo se nekoliko saobraćajnih nesreća sa teškim posljedicama. Poslije te zabrane, nekoliko godina kasnije, zabranjuje se i kretanje bicikla što je dovelo do nekih manjih protesta, ali složiću se da ova odluka takođe ima smisla (mada sam i sam ponekad poželio da se provozam do spomenika). Za sve ovo vrijeme, za tih 13 godina čini mi se, Šehitluci postaju prava i jedina rekreativna zona u gradu (Park M. Stojanović to nije) gdje za vrijeme lijepih dana možemo sresti stotine rekreativaca i sportista koji treniraju, trče, koriste teretanu u prirodi i ono što je još bitnije stotine najobičnijih ljudi koji su izašli sa porodicom da šetaju! U vremenu kada su internet, telefoni, tableti i kafana glavna preokupacija mladih ljudi, Šehitluci su jedina mirna prirodna oaza u gradu, Šehitluci su pluća grada! I onda se odjednom pokreće pitanje „vraćanja“ automobila na Šehitluke. Naravno Republika Srpska, tj. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je uređena na demokratskim principima (ili bi bar trebala da bude) i svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, pa tako i onaj koji smatra da automobilima treba dozvoliti saobraćaj ali i onaj koji smatra da automobili nemaju tu svoje mjesto.

 O samom tekstu u kojem je spomenuta inicijativa, a koji nemam ni vremena ni volje da sada ponovo tražim i kopiram, a prenijeli su ga mnogi web portali, htio bih da kažem par riječi. 

Htio bih da se pozabavim argumentima za i protiv.

 1. Borci NOB-a žele na spomenik 

Drugi svjetski rat je bio od 1941. do 1945. godine, tako da nekim logičnim razmišljanjem dođemo do zaključka da borci NOB-a nisu mogli biti rođeni prije 1930. godine ( i to je premlado), a onda prostom matematikom dođemo do toga da ti ljudi danas imaju 85 godina (ako su živi). Ovdje je pravo pitanje da li borci NOB-a imaju svoje automobile, da li su u stanju da voze i da li sebi uopšte mogu da priušte automobile od svojih pozamašnih penzija kojima su nagrađeni za njihov doprinos društvu. A da, za njih imamo mini bus, ali o tome kasnije.... 

2. Turisti posjećuju zatvoreni, ruinirani, spomenik 

Naredna kategorija koja želi na Šehitluke su turisti. Ta „brojna grupa ljudi“ koja svake godine posjećuje Banjaluku je izrazila želju da idu na brdo autom ili da ih prevozi mini bus!?U redu, priznaćemo da je to moguće; istina, teško moguće ali ipak moguće. Ali 'ajde da onda vidimo šta oni žele da vide na Šehitlucima. Teretanu u prirodi? Poljanu na Trešnjiku? Ili možda ruinirani zatvoreni spomenik do kojeg je opasnost doći jer stepenice koje vode do njega otpadaju, a onaj ko dođe dolazi tu na sopstvenu odgovornost. Taj spomenik je zatvoren već više od 20 godina!

 3. Penzioneri u automobilskom pohodu na brdo

 Treća grupa koja želi na Šehitluke autom po ovom tekstu su penzioneri. Možda bi bilo pametnije da se gradska vlast bavi pitanjem kako penzionere osloboditi ovih povećanja cijena vode i odvoza smeća, ali dobro, oni valjda znaju šta rade. U redu, postoji neki određen broj penzionera koji bi da vide ruinirani zatvoreni spomenik na vrhu Šehitulka, njih recimo 15. Ne mislite da je lakše izdati dozvolu za njih 15 da im se omogući prolazak do spomenika ili Trešnjika ličnim automobilom (ako ga imaju)? Mislim da niko normalan ne bi digao svoj glas protiv toga. Isto se odnosi i na RVI ili ljude sa posebnim potrebama i svako ko bi bio protiv takvih dozvola treba da se zapita! 

4. Mini bus

 Kao moguće rješenje je predložen mini bus koji bi svakodnevno prevozio ljude do spomenika!? Ne shvatam baš ekonomsku opravdanost mini busa obzirom da su ciljne grupe koje bi se prevozile mini busom borci NOB-a, penzioneri i turisti kojih u Banjaluci uglavnom nema, a pretpostavljam da bi se mini bus plaćao, zar ne? Znači, imamo borce NOB-a i penzionere kojima su i tri konvertibilne marke naučna fantastika, jer dok ti isti ljudi poplaćaju sve režije, dok kupe koru hljeba, nažalost, nemaju vremena razmišljati o Šehitlucima i mislim da je krajnje neukusno pričati o njihovim turističkim izletima. Banjaluku takođe posjeti i zanemariv broj turista, a sa druge strane imamo ogroman broj rekreativaca, sportista i ljubitelja prirode koji pješače i trče, a vi hoćete mini bus svaki dan i vikendom nekoliko puta dnevno!? Smisao svega je?

Gospodo draga, poenta odlaska na Šehitluke nije vožnja autobusom niti autom do vrha, poenta je pješačenje, trčanje, vježbanje i boravak u prirodi! Na stotine ljudi je već ovog proljeća bilo na Šehitlucima i nisu čekali ispred rampe moleći da ih poveze neko ko ima dozvolu da ode gore. Oni su šetali! Ako bi se razmatrao vaš zahtjev (što je opet sasvim legitimno) morala bi da da se uradi studija,zar ne? Anketa među građanima? Referendum? Uostalom, ima li mjesta da se dva auta ili mini bus i auto mimoiđu na putu do spomenika, a da su u isto vrijeme pješaci sigurni? Ako nema mjesta, da li se saobraćajnica može proširiti i da li u gradskom budžetu ima sredstava za tako nešto? Ako ima da li je to veći prioritet od mosta u Česmi (mosta na Vrbasu)? Ili jednostavno računate na to da kada pustite saobraćaj pješaka više neće biti. Takođe, u isto vrijeme želite da zabrana za bicikliste, ljude koji su rekreativci ili sportisti, ostane, ali automobilski saobraćaj je vam je u redu!?

 Neću da ulazim u to da li su penzioneri, turisti i NOB-ovci stvarni razlog inicijative koja je pokrenuta ili je to možda sasvim nešto drugo, ali valjda ovaj narod, valjda građani Banjaluke mogu da izraze svoje mišljenje, daju svoj sud o ovom pitanju. Raspišimo referendum, pa ako narod kaže da auta mogu da ja voze gore ću prvi poštovati volju naroda. 

Ako ove tri  grupe koje sam do sada već par puta pomenuo nisu stvarni razlog inicijative možda bi mogli doći do alternativnog rješenja. Od bazena u Šeheru do motela napravite žičaru ili uspinjaču,u podnožju parking i ko želi gore iz bilo kog razloga eto ga! A u perspektivi ovo je sigurno bolja ideja nego mini bus.

 ZA KRAJ

Draga gospodo, u ovom gradu opšti interesi građana se ne uvažavaju (skoro) nikada. Čak je i muzički paviljon u parku Petar Kočić pretvoren u običnu kafančugu, a sada bi i od Šehitluka nešto slično. Šehitluci su jedina rekreativna zona u gradu, jedina oaza mira gdje se građani Banjaluke mogu odmoriti, nadisati svježeg vazduha, uživati u prirodi. Jedina oaza u kojoj nema automobilskog saobraćaja od kojeg u gradu nemamo gdje pobjeći. U cijeloj Evropi u trendu je promocija zdravog života, dolaska poslanika i funkcionera na posao biciklom, a vi želite autom na Šehitluke! Poštovana gospodo, vi koji ste u Gradskoj skupštini ćete sigurno u budućnosti da odlučujete o ovom pitanju, molim vas da poslušate glas naroda, a ako niste sigurni šta narod želi, raspišite referendum pa da glasamo! 

Na samom kraju ali ništa manje bitno, u tekstu je navedeno da je plaćanje portira bacanje para. Ja bih prije plaćao portire nego gradske službe koje ne slušaju glas naroda. 

Lijep pozdrav

P.S. Prije nego što sam klikuno ''publish'' na web portalima pojavi se tekst o Đokovićima kao potencijalnim vlasnicima restorana (mada se ovdje radi o penzionerima i turistima, zar ne?). Da li to nešto mijenja situaciju? Da li sada treba da dozvolimo autima prolaz? Da li to znači da nam više ne treba rekreativna zona ? Najpoštenije, neka narod kaže ...

(ne)Kultura i plate !

Dobro veče, Vi gledate dnevnik RTRS-a za 3.3.2015. godine. Na početku vijesti dana. ’’Radnici zaposleni u muzičkim školama platu za januar još uvijek nisu dobili ...’’

Vratimo se sedamdesetak godina nazad u istoriju. London, za vrijeme  Drugog svjetskog rata; premijeru Velike Britanije predložili su da smanje sredstva namjenjena kulturi da bi se finansirala borbena dejstva Velike Britanije, na šta je gospodi Vinston Čerečil rekao: „A za šta ćemo onda da se borimo ?“

Mislim da je svako poređenje današnje političke ''elite'' Republike Srpske sa gospodinom Čerčilom zaista neumjesno i nekulturno prema pokojnom gospodinu Čerčilu. Našim političarima najveći nivo kulture je prase na ražnju i pjevaljka ispod šatora što se mnogo puta već dokazalo. Razmišljao sam da li da ispod prikačim linkove sa nastupa naših ’’vođa’’ ali nekako mi neugodno. Ne zbog njih, nego zbog mene samoga. Nekako mi dođe muka.

Društvo koje je na ivici ambisa; djeca od 15 godina u kafanama, sa cigarama i pivom. Roditelji zaokupljeni pukim preživljavanjem. Kao najbolje rješenje nametnu se razne „Zvezde i zvezdice’“ svakog dana iskačući kroz televizor. Nametnu se „Velika braća“ i „Farme.“ I kakve šanse u svemu tome  ima kultura ? U Republici Srpskoj nikakve jer oni koji nam vedre i oblače u kulturi o istoj ne znaju ama baš ništa, a kakvo je vrijeme došlo tek neće znati. Ja sam iskreno tužan zbog toga, jer svjetlo u tunelu je sve slabije ili je to možda tunel sve duži i duži, ko će li ga znati...

Ne bih da nabrajam sve ustanove kulture u našem lijepom gradu i našem boljem entitetu koje (ne) rade svoj posao. Ne mogu si  toliko kvariti veče pominjanjem njihovih imena. A ima ih... Ali nije problem u tome što Republika Srpska nema kvalitetne ljude, problem je u tome što su kvalitetni ljudi marginalizovani i uslovljeni partijskom knjižicom ove ili one stranke (zaista svejedno koje). Problem je što je za skoro svaki posao potrebna kumovska, rodbinska ili partijska veza bez obzira na znanje. Problem je što se mediokriteti na svim nivoima vlasti pitaju o našim životima. Problem je što nam o kulturi odlučuju nepismeni ljudi koji su završili express fakultete ili ove druge malo manje express, služeći u studentskim skupštinama i sličnim ’’institucijama’’...   Problem je društvo, problem je svijest !

A da se vratim na kulturu, na muziku... Nema je, muk...

Bio je to dnevnik RTRS-a . Laku noć i do gledanja!

MUK - OBAVEZNO POSLUŠAJ !